JA MUSLIMANKA

Večeras sam, na RDI TV Kanada, gledala jednu emisiju u trajanju od 30 minuta. Emisija govori o prokletom, prljavom ratu u bivšoj BiH. Tema je o silovanim muslimankama od strane Srba, njihovoj rođenoj djeci (srpskoj), koji su ipak muslimanska djeca ostavljena od njihovih majki a zbrinuta u domovima, konkretno u Sarajevu. Gledala sam plač tih silovanih majki koje su vršile abortuse u prvim mjesecima trudnoće zbog osjećanja da su ponižene, pa zaboga, u svojoj utrobi su nosile nešto što ih je asociralo na "srpska zvjerstva" počinjena nad njima, odnosno nad muslimanskim narodom?!

Ja sam muslimanka i živjela sam sa suprugom i dvoje djece u Sarajevu prve 2,5 godine rata. Da nisam bila svjedok i obratnih situacija, svemu ovome što ovdje vidim na TV, povjerovala bih. U srpskom dijelu Sarajeva, gdje smo živjeli, majke su gubile sinove jedince u bombaškim napadima muslimanskih fanatika, a sve zbog poludjelog im vodje Izetbegovića i njegove "Deklaracije"…, masakrirano je bezbroj cijelih porodica, djece u rovovima, a koji su bili svoji na svome i štitili građane od upada razjarenih mudžehedina. Bila sam svjedok kada su te "srpske zvijeri" lijepo ispraćale muslimanske žene i djecu. Nisu ih odvodili u zatvore da bi ih silovali (mada lično mislim da je bilo izuzetaka). Bila sam svjedok ostanka mnogih muslimanskih porodica, kojima nije nedostajala ni dlaka sa glave. Ali, ako su Srbi "radili" to što već 10 godina gledam ovdje, kako su mogli ratovati i stvoriti Republiku Srpsku? Pa oni nisu radili nista drugo, nego…?! Zamislite, molim Vas, 80.000 silovanih mislimanki?! Ja ću Vam reći, vrlo iskreno, moji roditelji su me odgajali tako da mrzim "Vlahe", odnosno bilo koju drugu vjeru, osim muslimanske. Uostalom, u Kuranu i piše da "musliman ne može imati prijatelje u drugoj vjeri…"! Na moju veliku radost, susretoh jednog "Vlaha" kojeg volim dugo, dugo… beskrajno! Pišem Vam ovo, a mogla bih ja o tome pisati do sutra, sa željom da saznam od Vas lično, šta bi se ovdje moglo učiniti pa da prestane ova crna propaganda protiv Srba ? Vi, vjerovatno, imate podatak koliko je Srba u izbjeglištvu zbog ratnih prilika u bivšoj Bosni ili zbog NATO bombardovanja Srbije? Da li je moguće pokrenuti neku akciju dobrovoljnih priloga da se napravi jedna TV reportaža u trajanju od 1 ili 2 sata, a koja bi govorila o tome šta je sve srpski narod doživljavao za vrijeme rata u Bosni, odnosno za ono vrijeme kada su Administracija Klintona i Buša štitili "jadne" muslimane. Na Zapadu je moguće sve kupiti, kao i u našoj bivšoj Otadžbini poslije rata. Nisam sigurna, ali ne vjerujem da neka od TV kuća ne bi pristala na tako nešto. Samo, treba imati novac, intervjuisati naše ljude tamo, samohrane majke, invalide, djecu bez jednog ili oba roditelja…! Pa, pobogu gospodine Janiću, zar nije istina da Srbin kleči samo pred Bogom, a i prijatelj i Bog će pomoći onda kada vidi da se brani ono što je TVOJE! Ili, zašto Srbi ne slušaju svoju savjest, svoju dušu, krv predaka koja kola njihovim venama? Nisam Vam napisala ni djelic stradanja srpskog naroda na srpskom području Sarajeva, ali, kada sam susrela jednog Srbina koji je slučajno došao u obilazak Ilidze, gdje sam živjela, zapitala sam ga kako je proveo rat među mudžehedinima? Odgovorio mi je: "Sa njima nisam imao problema jer su bili gori oni na Trebeviću odakle su me (nas) bombardovali". Na moju primjedbu da po nama na Ilidži, ipak, nisu padale ČOKOLADE sa muslimanskih položaja, ostao je bez riječi. Pa da nastavim. Ostavili smo nas kućni prag i sa 3 torbe u ruci došli u Kanadu, jer drugog izbora nismo imali. Grad više nije bio nas. Zelena boja i zelenilo u našem gradiću nije nam moglo odgovarati. Jednostavno, ništa nije bilo kao prije. Prilagodjavanje i adaptiranje u Kanadi bilo je više nego teško. Prvi put smo sricali francuske riječi, učili ga u školi i kod kuće po 12 sati dnevno, divili se kanadskim ljepotama, a u srcu nosili uspomene o gradu i srećnom životu gdje rodih naše dvoje djece. Naš život, prije rata, bio je osmijeh. Danas je to jedna suza, sjećanje i nadanje. Dani bijahu plavi,danas crni... Jedino sto nas spaja je porodična ljubav i povjerenje.

Osjećam danas i ovde, u zraku jer to niko ne kaže, potrebu za jednonacionalnim druženjem i svesna sam da me i oni skojima se svakodnevno družimo gledaju kao "muslimaku". A ja sam samo čovek, žena koja bezgranično voli svog muža, Srbina, i nasu decu koja nemaju potrebu da budu nacionalno obeležena. Mogu da razumem, i razumem, mržnju među narodima. Zbog mrtvih, ranjenih, obezglavljenih Srba što napustiše svoja ognjišta diljem biše Jugoslavije, ali sam se često pitala zašto su ponekad nepotrebno ružne riječi upućene baš meni? Plakala sam često pred mojim suprugom, a to činim i ovog puta. Mnogi su me vrijeđali kao muslimanku, iako smo se vjenčali krišom od moje porodice u Crkvi izvan grada u kojem smo zivjeli. Ja sam srcem i dušom odana mojoj porodici, volim Srbina i naša "dva četnika", kako često kažem u šali. Volim ove ljude, Srbe, u ovoj od Bosne dalekoj zemlji - ma koliko me neki od njih mrzili! Pametni ljudi koji me poznaju kažu da je malo Srba u Kanadi koji su toliko učinili (kao moj suprug i ja) da se srpski narod predstavi ovom društvu onakvim kakvi i jesu. Čestiti, radni, odani svojim porodicama... I šta god da mi kažu, neću da ih ogovaram. Radila bih protiv sebe i moje djece. Recite, molim Vas, kako mogu da se pravim i glumim Srpkinju kada ja, muslimanka, to jesam u dubini moje duše! Volim ljude, bez obzira koje su nacionalnosti. Na kraju krajeva, zar i medju Srbima nema onih koji nisu ni dorasli Srpstvu?! Molim Vas, izvinite, ja nisam ni političar, ni novinar, a Vi ćete me razumjeti. Ja volim istinu i ona me mnogo puta koštala mnogo u našem zivotu. Znam jedino da ja i moja porodica, u svakoj prilici, razbijamo famu o Srbima teroristima, siledžijama, koljačima, itd! Mnogi naši frankofosnki prijatelji imaju drugačiju sliku o zbivanjima na onim prostorima, zahvaljujući nama dvoma. Slike majki - muslimanki iz Srebrenice ili iz drugih gradova muslimanskog dijela Bosne gledam već 10 godina. Pitam se da li na drugoj strani postoje majke?! Majke koje bi, isto tako, trebalo dovesti u jednu od TV emisija koju bi trebali pomoći svi Srbi svijeta. Ali, avaj, srpske majke ne postoje?! U toku rata, muslimani su to nazivali "Žene u crnom" Žalosno, zar ne! Molim Vas, izvinite još jednom, ali ja drhtim kao prut od emisije koju gledah večeras. Sada mi je, kada sam vam napisala ovo pismo, barem malo lakse. Istovremeno sam ovim pisanjem upitala vas nešto, gosodine Janiću. Vi ne treba da da pitate mene, Muslimanku, o srpskim stradanjima i strahu? Pisaću vam o tome srcem, dušom i istinom. Ali, molim Vas, ne dozvolite da se moje ime nađe negdje na stranicama interneta jer i u Kanadi ima fanatika... Rođena sam u jednom malom gradiću u Bosni sa većinskim srpskim stanovništvom. Potičem i vaspitavana sam u patrijarharnoj porodici gdje je otac bio strah i trepet. Roditelji nikada nisu išli u džamiju ali majka je ipak nosila dimije. Dobrovoljni prilog, koji je prikupljao tamošnji hodža, nikada nisu dali. Otac se deklarisao kao Pakistanac, porijeklom iz nekog Hajdarabada, mada je to daleko od istine, a ne znam ni da li je to pravo ime nekog grada koji postoji negde.

Ali znam da smo moja majka i ja bili njegovi robovi, više nego što smo mu bili supruga i ćerka. Jedno od mojih konstantno prisutnih razmišljanja bilo je traženje razloga i odgovora na činjenicu da su moji roditelji tako silno mrzeli Srbe i sve što je srpsko. Mnoge stvari sam shvatila tek kada sam odrasla i kada sam se, bez njihove dozvole, udala za čovjeka koga sam voljela i koji nije bio po njihovoj volji. Pred sam rat u nekadašnjoj Bosni, krajem 1991. godine, počela sam da se vraćam u retrospektivu odnosa između mene i porodice u kojoj sam rođena. Osećala sam da kod njih moj suprug nije dobro došao i da naša djeca nikada nisu bila prihvaćena kao njihovi "pravi" unuci. Koliko sam bila ispunjena srećom kao supruga i majka, toliko sam bila nesrećna što se u kući mojih roditelja nigdje nije mogla vidjeti fotografija mene i moje djece. Fotografije drugih unuka bile su vidno istaknute. Komunikacija između mene, moje "četničke" porodice i mojih roditelja, išla je istrošenim mostom, nesigurnim i oronulim od tereta emocija naizmenične ljubavi i mržnje. Kako po vrednovanju mojih roditelja za životnog saputnika nisam našla "blisatavi dijamant" odlučila sam da sa suprugom oblikujem i stvorim naš blistav životni mozaik od čistih dragulja, nas četvoro koji smo sačinjavali porodicu podarenu najvrednijim Božjim darom, ljubavlju i međusobnim poštovanjem i razumevanjem.

Negdje krajem te iste 1991.godine, ja i moja porodica smo osjećali da se nešto neobično dešava i sprema?! Visilo je u zraku. Prodavnice i samoposluge bile su opsjednute kupcima, mojim komšijama muslimanima. Kupovali su prehrambene proizvode u enormnim količinama. Nikako mi nije bilo jasno zašto mi je komšija-musliman, često sugerisao da i ja kupim što više konzervi, ulja, brašna, šećera… I sada ga čujem kako kaže: "Komšinice, kupi, trebaće ti!” U obližnjim prodavnicama konstantno su se zaustavljali neki meni strani ljudi. Ostajali su dugo i za pultom sa vlasnicima istih vodili razgovore. Pri mom ulasku priča bi, kao po komandi, utihnula…! Te godine počele su i da mi se "udvaraju" moje komšinice – muslimanke. Pozivale su me na kafu i utrkivale se kod koje ću prije doći. Bilo mi je sumnjivo zašto sam im tako naprasno zapala za oko baš sada?! Znale su da ja nisam od onih koja voli piti "kafiću" a, iskreno rečeno, za to nisam ni imala vremena. Na nagovor mog supruga jednog dana odlučim da odem kod najbliže od njih. Bila je to prava muslimanka. Klanjala je pet vakata, pročitala je Kuran nekoliko puta i imala kćerku udatu za Hrvata, kojoj to nikada nije oprostila.

Uđoh i sjedoh. Predamnom na stolu Kuran na arapskom jeziku i Kuran u prevodu. Pitam je da li ona zna prevoditi sa arapskog jezika, a ona će kao iz topa: "Draga moja, to se ne prevodi, to se uči. A za tebe sam pripremila jedan Kuran na Bosanskom jeziku"! Upitala sam je da mi objasni razlog da mi daje na čitanje ovaj drugi? "Pa znaš…", reče komšinica, "ti si pogriješila pred našim Alahom. Treba da se moliš da ti oprosti što si se udala za "inevjerca". Aha, rekoh sebi! Tu riječ sam često slušala od mojih roditelja i osjetila sam da je sada bio momenat kada ću i mojoj komšinici reći istinu u brk. Isto kao što sam je rekla i mojoj majci. Pošto dobro poznajem istoriju muslimana, i drugih religija, počeh da joj postavljam razna pitanja. Povedoh i priču o nastanku muslimanske religije, o Bogumilima koji nisu prihvatili Hrišćanstvo i prelazili u Islamsku religiju. "Danak u krvi" sam joj lijepo opisala. Moja komšinica sluša, a ja nikako da stanem i kažem joj: "Većina muslimana znaju svoje porijeklo. Zbog njihovog porijekla muslimanske i pravoslavne porodice imaju ista prezimena. Mnogi od njih se vraćaju svojim KORENI-ma, a oni koji prate svoje genološko stablo znaju vrlo dobro da su porijeklom Hrišćani, a to su: Osman Đikić, Aliverić Tuzlak, Meša Selimović, Avdo Karabegović, Kusturica itd. Neki od njih su držali ikone u svojim kućama sve do posljednjeg dana njihovog života". Na moju primjedbu da se vjerska mržnja ne raspiruje ni u jednoj od drugih religija (Stari zavjet, Novi zavjet, Talmud), kao što se to može pročitati u Kuranu i u Alijinoj Islamskoj deklaraciji, osjetila sam i da smo tima došli do kraja našoj priči. Uzeh Kuran i pravo u moje "gnijezdo" puno topline i ljubavi. Na putu do kuće, i protiv moje volje, razmišljah "da li sam stvarno pogriješila pred Alahom i da li je moje srce moglo i smelo izabrati drugog Boga, bez odobrenja onog prvog?! Ali da li "njihov" Alah može to reći, da su moja dječica, dvije slatke i prelijepe glavice, neprihvatljivi, manje vredni i drugačiji, samo zato što su "inevjerci" ?!Kuran su počela čitati moja djeca jer ja nisam imala interesa prema toj literaturi. Kada su stigli do stranice gdje stoji da "…musliman ne može imati za prijatelja nekoga ko je druge vjere…" predložiše mi, uz konstataciju da je ono što su u njoj pročitali neprihvatljivo, da komšinici što prije vratim njenu "knjigu". Obradovana njihom odlukom i stavom odrecitovala sam im jednu strofu pjesme od Osmana Đikića, gde se između ostalog kaže: "…Hej, Srbin sam, Srbin, brate, to je moje pravo ime koje ne bih za sve dao, a sve za nj bih žrtvovao…"!

Knjiga, koja je bila toliko vredna za moju komšinicu, kod nas je zauvijek zatvorena. Istovremeno, dan za danom, bilo je sve očiglednije da se vrata međunacionalnoj mržnji u Bosni otrvaraju sve češće i sve šire. Izuzetno pripremljena Muslimanska propaganda širila se svakodnevno u emitovanjima Televizije bivše Bosne i Hercegovine. Primjenjivali su poznatu ideju: "Ako se najveća laž ponavlja bezbroj puta, ona će vremenom postati istina". Jednog dana, negdje u februaru te godine, vidim dva policijska transportera pred TV kućom u Sarajevu. Sve što se dešavalo tih dana bilo nam je čudno, a posebno da su od nas dvoje, mene i mog supruga, zazirali i Srbi i Muslimani. Sada znam da je to bilo iz razloga što su zaključili da ne pripadamo ni jednima ni drugima. Narod je pričao da će biti rata, a mi smo bili među poslednjima koji su to saznali. Bili smo slijepi i nismo verovali da ce veoma brzo U Bosnu stici zlo, koje se naslucivalo ucestalim muslimanskim jednonacionalnim okupljanjima i sve čvršćim vezivanjem u čvor muslimansko-hrvatskih zastava. Danas, kada pišem ove redove, ne mogu govoriti o tačnom datumu pojedinih zbivanja. Mnogo toga se i zaboravilo, ali se dobro sjećam pucnjave u Sarajevu prvog dana Bajrama. Moj suprug, naša deca i ja, bili smo na putu ka Ilidži i jedva glavu sačuvasmo. Kada stogosmo na Ilidžu, tišina. Otvorimo TV, a tamo svaka druga riječ: …četnici i četnici… Tuku, kažu, Sarajevo granatama, tenkovima i mitraljezima sa okolnih planina…"?!

A mi, u cetru Sarajeva taj isti dan, vidjesmo mnoge ljude u maskirnim uniformama, sa zelenim beretkama na glavi i pištoljima za pojasom. Na Ilidži počelo komešanje muslimana. Sa prozora jedne od kuća što se naslanjaše na našu, čujem: "Četnici, majku vam…! Sve vas treba pobiti"! Srpska policija, nakon izvesnog vremena, pođe u potragu za oružjem po muslimanskim stanovima. A razloga za to su imali. Mnogo. Nisam znala šta se događalo u politici, ali sam bila živi svjedok formiranja srpske vojske. Ustvari, bila su to naša djeca iz komšiluka, srpska, naravno. Nije tu bilo nikakvih Četnika, Rusa ili "Srbijanaca iz Srbije", kako se govorilo na njihovoj TV. Jeste, istina je da je JNA stala u zaštitu srpskog življa. Pa i kako ne bi kada su muslimani i Hrvati masovno napuštali JNA, a pretnje Srbima i njihovim porodicama dolazile i od Muslimana i od Hrvata? Na bezbroj pitanja koja su preletala u mojoj glavi, tada nisam imala odgovor.

Ali danas se dobro sjećam, i sjećaću se cijelog života, da je negdje krajem aprila počeo prvi napad muslimanskih zelenih beretki na Ilidžu. Sjećam se kao da je bilo jučer. Od 6 sati ujutro pa do oko 3 sata poslije podne, gorjelo je nebo, a zemlja se tresla od pucnjave i eksplozija granata koje su dolazile sa muslimanskih položaja. Istoremeno se sa svih sredstava javnog informisanja slušao samo vapaj muslimana kako Srbi sa Ilidže napadaju Sarajevo?! A samo nekoliko dana prije napada, Institut za rehabilitaciju na Ilidži je primio "bolesne muslimane" na "rehabilitaciju". Mnoge već tada sa štakama. Njihova "rehabilitacija" sastojala se u tome da iz centra Ilidže, sa prozora Instituta, snajperima pomognu Alijinom privatnom "generalu" Juki Prazini koji je, iz pravca centralnog Sarajeva, započeo i vršio napad na Ilidžu…

Pucanje ne prestaje. Zvižde meci, pucaju stakla od prozora… Sklonili smo se u podrum naše kuće a kroz mali otvor dopirala je tanka nit svjetlosti koja nas je obasjavala. Ispred kuće čujemo poznate glasove petoro ilidžanskih branilaca, djece naših komšija.

"Šta nam je raditi"?!, pita jedan od njih. "Ti preuzmi komandu"!, dodaje drugi. "Ma, kakva komanda?! Ja još ni vojsku nisam služio"! Malo zatim premjestiše se na drugo mjesto, a meni ostaviše dilemu : "Kako su Srbi mogli napadati Sarajevo 4. aprila, tačno na Bajram, kada Ilidžanci (bar ovi koje ja poznajem) nisu ni bili spremni za rat. Neko od njih nosio je pušku, neko kalašnjikov, a neko samo jednu bombu zakačenu za pojas."Pa oni nisu imali ni organizovanu komandu", govorila sam sama za sebe. U jednom trenutku vatra utihnu. Skoknuh do prvog sprata da vidim štetu nastalu pucnjavom, a moj pogled se zaustavi na razbijenim prozorima od granate sa muslimanskih položaja. U uglu veliki fikus. Snuždio se kao da nije zalijevan dugo vremena, a na svakom od njegovih listova vidjeh po nekoliko kapljica. Uistinu je "plakao". Znala sam iz literature da cvijeće voli muziku, da se raduje istoj, ali da plače kao moj fikus – nisam vjerovala. Plakala sam i ja.

I prije nego što siđoh ponovo u sklonište, čujem viku na ulici. Otvorim vrata a malo dalje naš komšija, ljepotan, sav crven u licu… Imao je 20-tak godina, Hrvat. Bio je na liniji srpskih položaja zajedno sa svojim drugovima Srbima. "Molim Vas vodeeee! Hljebaa! Bilo šta", dovikuje. Vičem ja da ću sve donijeti, ali da moraju čekati. Napravim tako 5 sendviča, natočim bokal vode i pođoh. Ali, avaj ! Kako doći do položaja? Snajperi pucaju sa svih strana, a muslimani ne biraju žrtve, jer svi mi koji ostadosmo na Ilidži bili smo obilježeni sa "četnici"ili "četnikuše"?! Pređoh dosta prostora pod snajperima, ni jedan me ne pogodi. Ostavih vodu i jelo pa opet natrag kroz snajpere. Mojoj sreći nije bilo kraja što sam nahranila naše borce i što su za tako nešto izabrali baš mene. Vidjela sam u sebi "Kosovku djevojku"!. Okrenuh lice prema nebu, prekrstih se i rekoh: "Bože moj, kako je život jednostavan. Čovjek je taj koji komplikuje sve".

Oko 3 sata poslije podne Srbi se snađoše. Tutnji nešto Ilidžom, zemlja podrhtava, imadoh osjećaj da je zemljotres?! Sve više se približava naša "Praga", naša sloboda! Broving se okreće na sve strane, puca po svim dijelovima Ilidže odakle su djelovali muslimani. A oni nisu bili skriveni samo na Institutu za rehabilitaciju. Ušli su u "Ćilimaru"popeli se na dimnjak i pucali na sve što se kretalo. Pošto su naši prozori okrenuti prema "Ćilimari", u predahu iz skloništa lijepo sam mogla vidjeti svaki rafal ispaljen u pravcu srpskih položaja. Ne prođe ni pun sat kako "Praga"utihnu, a živost među borcima i komšijama ponovo zavlada. Pred mojim očima sve se rušilo. Dugogodišnji život u miru, prosperitet moje familije, lijepo djetinjstvo naše djece, godišnji odmori na moru ili planini… Sve je to sada bila nezaboravna prošlost. Ali, kakva nam je budućnost? Rat je tek počeo a ja već razmišljam da će, jednog dana, moji budući unuci biti u ulozi iz poruke Sindjelića:

"S nebeskog svoda Sinđelić nas gleda,
Htio bi potomstvu istinu da kaže:
Braćo moja mila… u sutrašnjost čeda
Svrha sveg života ko biser se slaže"!

Iz zgrade II Vojne oblasti u Sarajevu "izvršen je napad na muslimane", galamiše muslimani na svim sredstvima informisanja. Sjetih se priče iz rimskog Senata prije 2000 godina: "Ako nemaš nikakav adut, ti viči, a ako imaš malo argumenata u tvojim rukama, pričaj normalno i hladnokrvno"! Alija i njegovi sljedbenici nisu imali nikakvih argumenata u rukama….Ali, oni su jedini bili motivisani za rat i pokretači su ovog rata. Srbi i Hrvati imali su svoje nacije i matične države. Musliman, kao nacionalnost nije mogla biti ni naučno ni faktični utemeljena. Zna se šta treba da ima jedan narod da bi bio priznat kao nacija. Baš zbog toga oni su htjeli stvoriti svoju državu, kako bi dobili stvarnu nacionalnost, a sve preko leđa drugih naroda.

Poslije ovog napada na Ilidžu Srbi kao da su se osvijestili. Počeše prave ratne pripreme, javljali su se dobrovoljci, a oni koji se nisu dobrovoljno prijavljivali, bili su mobilisani. Sve se više učvršćivala linija odbrane (kopanje rovova i tranšea). Da bi se zaklonili od muslimanskih snajperista, postavljena su ćebad i druga platna koja su štitila srpsko stanovništvo od istih. Bilo je i onih Srba, nažalost, koji nisu prihvatili da brane svoja ognjišta. Šta se dogadjalo oko kompleksa hotela na Ilidži, saznali smo tek sutradan. Broje se mrtvi i ranjeni. Kažu da je Juka imao zadatak da kolje sve redom na Ilidži, čak muslimane i Hrvate, zapalili kuću N.N, ušli u "Željinu kafanu" odakle su namjeravali da se sastanu sa "bolesnicima"na Institutu…! TV bivše Bosne i Hercegovine bruji od neistina.

Da nismo bili na srpskom području, preživjeli napad muslimana rano ujutro 22. aprila, povjerovala bih da su taj napad zaista izvršili "četnici". A taj dan trebalo je da i ja poginem od komšije Hrvata koji mi je zaprijetio pištoljem za sve ono što sam uradila toga dana za branioce Ilidže. On je to posmatrao iz prikrajka, onako kako to samo znaju Latini, stare varalice.

Na svim sredstvima informisanja pokrenuta je masovna antisrpska histerija slična onoj koja je 1941 godine vršila regrutaciju u ustaške redove. A da se srpski narod 1992 godine nije suprotstavio povampirenom domaćem i uvezenom islamskom fundamentalizmu, ne vjerujem da bi na Ilidži ostao ijedan Srbin u životu. Shvatila sam pravo lice zelene demokratije, bila i ostala do kraja lojalna srpskoj borbi za odbranu njihovih ognjišta, zavoljela rukovodstvo u novoformiranoj Srpskoj opštini Ilidža… poznavala sam mnoge borce, zavoljela uniformu sa srpskom trobojkom… Osjećala sam se slobodnijom nego ikada do tada. Shvatila sam zašto je slavni pjesnik Gete učio srpski jezik I zašto je Bizmarku posljednja riječ na samrtničkoj postelji bila SRBIJA! Razumjela sam ga jer u trenucima slabosti da sa svojom porodicom napustim ovaj užas, kao što su to učinile I mnoge druge srpske porodice, jedino utočište sam vidjela u Srbiji, mojoj drugoj Domovini.

Osvanuo 24.april, odlučih da malo izađem iz kuće. Lijep sunčan dan. Trava blista na suncu a jorgovani počeli cvjetati. Ko nije bio na Ilidži u jeku cvjetanja jorgovana, taj i ne zna šta je pravi miris. Srećna što ostadoh živa, razgledam oko sebe i sve mi nekako izgleda drugačije. Počela sam da primjećujem stvari koje do skoro nisam ni primjećivala. Tako sam pred jednom kućom primijetila skupini žena sa zavezanim bijelim maramama. Sjetih se moje sestre koja je neposredno pred rat došla upravo sa takvom maramom na glavi. Na moje pitanje da mi objasni šta to znači, odgovori mi : "Svaka žena koja nosi bijelu maramu dobije po 100 DM od SDA, a ti i tvoja familija, kako ćete vi od sada živjeti u muslimanskoj državi"?! Znala je ona moj odgovor unaprijed i došla je da me provocira! Priđoh skupini, kad imam šta čuti. Jedna od tih zabrađenih unese mi se u lice i reče: "Osjećaš li ovaj četnički barut? Srbi napadaju našu Bosnu, Sarajevo gori, ginu naši sehidi….! Šta vi čekate, što ne idete u Srbiju! Svi Srbi u Srbiju, ovo je našeee!"Mislim kako da joj lijepo odgovorim ali se bojim, mnogo ih je. Učtivo sam je zamolila da mi kaže zašto moj suprug treba da ide u Srbiju kada je on rođen u Bosni ? "Bosna je naša, Srbi u Srbiju – a ti gdje hoćeš"!, završi ona strogim izrazom lica. Avioni su prelijetali iznad naših glava, prevozeći sve one koji su bježali iz Sarajeva. A odvozili su kako Srbe, tako I muslimane i Hrvate. U to ove žene nisu vjerovale. Ustvari, te bijele marame su znale "pravu"istinu?! "Vidi hina, majku him…"! Odvozi Armija svoje famelije, bježeee, I treba takooooooo, evo him…"! Zvuk aviona je prigušio govor mržnje dojučerašnjih komšija….Govorili su o avionima, a nisu znali da se radi samo o jednom, "Kikasu"U toku dana letio je po nekoliko puta da spasava sve one koji su bježali iz uzavrelog, Alijinog Sarajeva i njegove zelene demokratije! To je bio moj posljednji "sastanak" sa komšijama muslimanima na Ilidži….

Od aprila 1992.godine počinju naše, ilidžanske muke. Svakodnevno stajanje u redu da bi se kupio hljeb, kupovanje neophodnih namirnica koje su se zatekle po trgovinama, stvaranje zaliha, ali se nigdje nije moglo kupiti ni voće ni povrće koje je ranije stizalo iz hercegovačkih i dalmatinskih krajeva. Ne znam kada nam je bilo gore.Pucalo se i danju i noću jer su muslimani bili uporni da probiju odbrambene položaje ilidžanskih branilaca. Ujutro ili naveče, iz naše kuće se izlazilo na "radnu obavezu" a ja sam imala zadatak da brinem o punim tanjirima i toplom hljebu. Tako se, jedno jutro zatekoh ispred kioska u redu za hljeb. Odužilo se čekanje, ljudi nervozni pričaju o prethodno ne prespavanim noćima, o pogibiji nekog od boraca, o onim Srbima koji uspijevaju da pobjegnu iz Sarajeva i nalaze utočište kod svojih rođaka ili prijatelja kod nas na Ilidži. Prepričavali smo gledanje TV Sarajevo i slušanje njihovog radija. Svi smo bili saglasni da stvarno stanje ne odgovara istini koju plasiraju njihovi mediji. "Istina" je bila saveznik muslimana, a nad prolivenim mlijekom nikakav plač ne pomaže, čula sam riječi jednog kršnog Krajišnika, prvoborca iz II Svjetskog rata, Milana Banjca. A stajao je ispred mene.

Za trenutak misli su me odvele na jedno predavanje koje je Milan Banjac održao davno, davno, prije početka ovog rata. Ne mogu se sjetiti o kojoj se temi radilo ali sam dobro upamtila njegove riječi: "ne treba mrzeti drugog zbog sebe. jer čovjek koji mrzi je bolestan i nema mirnog sna”. I upravo kada sam htjela da ga podsjetim na to predavanje, doleti jedna granata sa položaja muslimana iz Hrasnice. Zatim stiže druga, treća, četvrta… Niko ne napušta red. Nedaleko od nas mogli smo lijepo vidjeti oštećen asfalt i razbijen zid od zadnjeg dijela Robne kuće. Učinilo mi se da su muslimani znali da stojimo u redu za hljeb i da su nas granatama tražili. Odjednom vatra utihnu. Srbi ne odgovaraju. Iza ugla jedne ćevabdžinice izroniše naša dva policajca. Ispred njih jedan muškarac 30-tih godina, a u rukama mu nekakav uređaj, za koji ja tada nisam znala objasniti čemu služi. Bio je to aparat za vezu radi navodjenja muslimanskih granata, kazaše nam oni iskusniji. Kako hljeb nije stigao, svako je krenuo na svoju stranu. U momentu kada htjedoh da pređem ulicu spazih bijeli transporter UNPROFOR-a,vojnika sa plavom kacigom koji je razgovarao sa jednom mojom poznanicom, muslimankom. Imala je sina na srpskoj liniji odbrane. Dala sam joj do znanja da se udalji od transportera, da su to naši neprijatelji i da sa njima ne treba razgovarati. Uzeh je pod ruku i povedoh prema samoposluzi. Kupih joj kutiju keksa, a na izlazu se rastadosmo. Transportera više nije bilo tamo gdje smo ga ostavili.

Bila sam ogorčena na ratne događaje i Alijinu lažnu propagandu. Talasokratija pomaže muslimanima. Niko ne radi za Srbe, a postoje oni koji rade protiv njih. Da li će biti dosta da JA istrajem u pružanju podrške u iskušenjima kroz koje Srbi počinju da prolaze, pitala sam sebe. Kako? Krv je prolivena i ne vidim kraj ratnih strahota. Nazad se ne može! Počinjem da se stidim što sam muslimanka, iako ja u tome svemu nisam saučesnik. Razgovaram sa suprugom da bi bilo dobro da idem na položaje odbrane. "U rov ili nigdje drugde!", bila sam kategorična. Ali, kako? "Pa ti si MUSLIMANKA!”, blago mi odgovori. Da, ja sam to zaista bila. Ali niko nije mogao otvoriti moje srce i znati šta ja osjećam kao čovjek, kao majka, kao…!

Krik i plač zamijenili su radost i nasmijana lica mnogih majki koje izgubiše svoje sinove jedince, rođake, muževe, a ja sam saosjećala u njihovoj nesreći.

Rat ne prestaje da nanosi boli ni srpskom ni muslimanskom narodu. A da Aliji nije stalo do svog naroda često sam bila u prilici da potvrdim slušajući ga na njihovoj TV. Koji normalan čovjek bi mogao reći: "… oni (Srbi) nas ne mogu pobiti koliko nas se može roditi…". Riječi su izgovorene od tog fanatika. Poruka našeg Predsjednika Radovana Karadžića da Alija zaustavi krvoproliće i da se dogovore o tzv. humanom preseljenju, nije imala nikakav odjek. On je bio siguran da taj rat može zaustaviti samo neko drugi, sa strane?!

Tokom ljeta te godine gledala sam egzodus muslimana. Razloga za to je bilo pregršt. Kod mnogih je pronađeno oružje. Sakrivali su bombe po kotlićima za vodu, u električnim pećima "Magnohrom" Kraljevo, u podrumskim ostavama."Lojalni" su ostajali na Ilidži, mada ja iz ličnog iskustva nisam vjerovala u njihovu lojalnost. Odlazili su sa natrpanim koferima, torbama i vidno raspoloženi. U prolazu, neki od njih mi rekoše da ih zove Alija, a neki da ih tjeraju "četnici"?!. Šta je bilo istina, ne znam. Vidjela sam ih bez pratnje policije, žive i zdrave. Prema muslimanskoj televiziji oni su već odavno "poubijani, silovani ili zaklani"?! O muslimanskoj djeci na Ilidži da i ne govorim. Nikada neću zaboraviti odlazak dvije porodice iz našeg komšiluka. U jednoj od njih nalazila se i ona "prava" muslimanka, sa bijelom maramom na glavi, koju sam ranije spomenula. Ona, koja me je pitala: "šta Srbi čekaju, zašto ne idu u Srbiju?". A Srbi ko Srbi, pronađoše im dvije velike prikolice, natovariše njihove nužne potrebštine, dozvoliše da to sve voze sa vlastitim automobilima kako bi lakše došli do Sarajeva. Prije nego što sjedoše u automobile, na ulici se iskupiše komšije Srbi da se pozdrave. Nisam mogla biti dvolična i raditi protiv svoje savjesti. Ja, MUSLIMANKA nisam izišla na ispraćaj. Ustvari, žarko sam željela da svi napuste srpsku teritoriju. Duboko sam vjerovala da bi Srbi trebali da uzmu sudbinu u svoje ruke. Jer samo budala dva puta udari prstom u isti kamen, da se istorija srpskog stradanja ne ponavlja svakih 50 godina.

Provokacije ili ozbiljniji napadi sa muslimanske strane bili su svakodnevni. Tako su jednog dana pogodili stambeni objekat u Neđaricima. I pored toga što je ovo naselje bilo jako pogodno za njihove napade, srpska odbrana je bila dobro organizovana tako da nisu imali nikakvu šansu da ga okupiraju. Radi se o ravnom prostoru sa individualnim kućama. Na muslimanskoj strani uzdizali su se neboderi iz kojih se moglio dejstvovati iz svih oružja, a naročito iz snajpera. Istina je da je na ovom položaju bilo najviše poginulih srpskih boraca, mnogo ranjenih i onesposobljenih za dalju borbu. Srpski borci su iz navedene porušene stambene zgrade, pod dejstvom neprijateljske vatre, uspjeli izvući ne samo srpske, nego i muslimanske porodice. Svi zajedno su bili smješteni u Kampu na Ilidži. Medju izbjeglicama sa tog prostora bilo je mnogo poginulih i ranjenih boraca koji su prevoženi u Bolnicu "Žiča" u Blažuju radi pružanja ljekarske pomoći. Dvije djevojke, po imenu Šaha i Adila bile su takođe "gosti" Kampa. Srpska vojska ih je obukla, nahranila i obezbijedila jednu malu pećnicu za grijanje. Vodu nisu imali kao što je nisu imali ni drugi stanovnici Ilidže jer su tog ljeta muslimani počeli isključivati struju, a vodovodne pumpe za snabdjevanje vodom Sarajeva i Ilidže nisu mogle da funkcionišu bez iste. To je bio povod muslimanima da optuže Srbe kako su oni krivi za nestašicu vode.

Na sredstvima informisanja čujemo optužbe i jednih i drugih, a pate i muslimani i Srbi.i dok sjedim ispred TV-a i slušam sasvim drugu istinu o "četnicima" iz našeg gradića, prisjetih se mog dragog, nikada zaboravljenog profesora i razrednika Petra Soče, koji je na svojim predavanjima često ponavljao riječi usađene duboko u moje sjećanje. "Voda nikada ne ostaje na planinama, ni osveta u srcu poštenog čovjeka”, govorio je. Međutim, ja se sada nalazim u situaciji kada odobravam osvetu Srba. A da je kojim slučajem bio živ, moj odgovor bi sigurno glasio: "Ko se ne osveti – taj se ne prosveti" Drugog juna 1992. na čišćenju terena od skrivenih muslimana u selu Ahatovićima, u vatrenoj paljbi iz muslimanske zasjede, poginuo je Mišo Mijanović. Iza sebe je ostavio ožalošćenu porodicu: oca, majku i sestru! Poznavala sam ih dobro. Na žalost, na sahranu nisam mogla otići. Šta reći njegovim roditeljima u tom trenutku? Kako da JA MUSLIMANKA odem na sahranu?! Iskreno rečeno, bilo me je strah jer mi je upravo,on – Mišo, samo dva dana prije smrti rekao u povjerenju: "Dobili smo naređenje da i vas pratimo". Sjećam se tog trenutka kao da je bilo jučer. Poželjela sam da se u tom momentu otvori zemlja i da propadnem u nju. Kroz moje tijelo, od glave do pete, proletila je "munja". Doživjela sam pravi šok! Miši sam vjerovala, prećutno odobravala to naređenje zbog rata koji su vodila tri entiteta, ali mi iz glave nije izlazila misao: "zašto baš mene, zašto me ne privedu u policiju i ne razgovaraju sa mnom"?!

Negdje krajem ljeta, a do tada su radile telefonske veze sa Sarajevom, učestali su pozivi na naš kućni broj telefona. Nismo spavali noćima, a telefonskih poziva preko dana skoro da nije bilo. Zovu me bivše komšije, zove me "otac", sestra, rođaci. Svi su govorili: "Eto nas sutra i ako nemate oružje nećemo vam ništa". "Ko je u našoj kući”?! Za mog supruga kažu "da je i on kao oni – četnik”?! Bio je to jedan od metoda njihove crne propagande zastrašivanja i stvaranja panike medju neobaviještenim stanovnicima Ilidže. Trpela sam uvrede, saznala još nešto "u povjerenju". Kažu mi, sa one strane žice, da je naš telefon prije rata prisluškivan, te da "znaju" da smo članovi SDS-a?! Bože, šta sam doživjela. Jedni su me prisluškivali a drugi uhodili. Uprkos tome, odlučih da i ja vršim sličnu propagandu sa naše strane. Samo s tom razlikom što sam ja govorila istinu o tome da su linije odbrane Ilidže toliko čvrste da je apsurdno i pomišljati da se dođe. “ Ni ptice ne bi mogle ući na Ilidžu”, ponavljala sam. Na primjedbu moga "oca" da je moj voljeni suprug "naredbodavac za skidanje muslimanskih glava", mojoj srdžbi nije bilo kraja. “Oče, ne vjerujem da si dobro informisan. Meni lično je povjerena ta HUMANA DUŽNOST", ponosno sam odgovorila. Naravno da to nije bila istina. Ipak je duboko vjerovao u moju laž. a zaboravio da je jednom prilikom zamalo ostao bez ručka, jer niko od nas nije bio u stanju da zakolje živo pile koje je on donio sa sela. On je to lično uradio. Šta sam mogla učiniti? Konstatovala sam da moj "otac" pripada rijetkim osobama koji nisu bili stanju da gledaju svojim vlastitim očima i da slušaju vlastitim srcem. Uzalud su postojale njegove oči i uši. Njegov um je bio poremećen. Uzrok tome je bila Alijina propaganda pripremana dvije godine prije rata.

Crveni krst je počeo davati humanitarnu pomoć. Na sreću nas ilidžanaca obilata humanitarna pomoć muslimanima prolazila je preko srpske teritorije, odnosno Ilidže. Zbog toga su Srbi obustavljali 3o% te pomoći za potrebe stanovništva. U kamionima humanitarne pomoći upućenim muslimanima bilo je svega i svačega, najviše oružja. Tako je jednom prilikom srpska kontrola, u bocama za kisik, pronašla ogromnu količinu municije. Reportaža na TV "SRNI" prikazala nam je kako kontrola, u prisustvu vojnika UNPROFOR-a, istresa puščane metke iz istih.

Moja porodica i ja nismo mogli zamisliti da stojimo u redu za par kilograma brasna, 1-2 dcl. ulja, nekoliko dkg šećera ili kutiju keksa. Ta humanitarna pomoć je stizala od pojedinih Zapadnih zemalja koje su se oslobadjale svojih zaliha hrane čiji je rok upotrebe već davno istekao. Ratno područje Bosne bilo je njihovo smetljište, a mada je u Svijetu to deklarisano kao "VELIKA HUMANOST ZAPADNOG SVIJETA". Međutim, zbog čestih prekida električne energije, ostali smo bez namirnica koje smo čuvali u zamrzivaču i tako bili primorani da stojimo u redu sa ostalim komsijama. Ustvari, ja sam morala ići sama jer moj suprug nije mogao sebi dozvoliti da, poslije toliko godina lijepog života kojeg smo imali, stoji u redu i "prosi". Podizanje naseg novca u stranoj valuti u jednoj od postojećih banaka koje su funkcionisale kako-tako, bila je misaona rečenica. Novac su pokrali političari prije rata. Narod su ostavili na milost i nemilost, kako Srbe tako i Hrvate i muslimane. A da mi je neko, prije rata, rekao da se može prezivjeti sa tako malo pomoći – ne bih vjerovala. Domaći hljeb pripremljen od crvljivog brasna, Feta sir ili keks na, čijoj kutiji je pisalo da je proizveden prije 30 godina, bio je pravi "užitak"! S obzirom na ratne okolnosti, Srpska Opstina Ilidža je funkcionisala relativno dobro. Već od samog početka rata radio je i Dom zdravlja a bio je izmjesten u naselje Lužani, zbog ratnih dejstava na granici sa muslimanima. Pošto su mnogi ljekari pobjegli u Srbiju ostalo je njih nekoliko hrabrih. Medju njima je bio i ginekolog, Vlado Mehmedbašić. Bio je to "vojnik" na prvim borbenim položajima. Pod kišom kuršuma porađao je buduće majke, Srpkinje, Hrvatice, Muslimanke. Radio je često uz lelujalu svijetlost svijeće i bez dovoljno sterilizovanih instrumenata. Vladu Mehmedbašića, muslimana, voljeli su ilidžanski borci i svo stanovnistvo. Kada je trebao i on ode sa Ilidže borci su protestovali kod predsjednika Opstine, gospodina Nedje Prstojevića, zahtijevajući da Vlado ostane. Ostao je zbog zahtjeva stanovništva, srpskih vojnika, a naročito mladih majki koje je poradjao. Vlado je trebao da ide zbog toga sto je njegova direktorka imala običaj da kaze : "Dosta se nagledao srpskih...! Vlado je bio ličnost visokog morala, humanista. Nizali su se ratni dogadjaji jedni za drugim. Ginulo se na svim borbenim položajima Ilidže. Svi smo živjeli u strahu i pratili Radio Ilidžu kako bismo čuli kakvo je stanje na frontu. Mnoge porodice su bile u crno zavijene. Do kraja avgusta 1992.godine, prema zvaničnim podacima, bilo je oko 300 poginulih. Opstina nije imala dovoljno sredstava da pomogne onim porodica, koje su ostajale bez svojih hranilaca, sinova...!

Sjećam se kada je jednom osvanuo lijep sunčan dan. Sto bi se reklo, zatišje pred buru. Čujem grmljavinu tenka koji se zaustavi upravo pred Opštinom. Na zahtjev dezurnog bila je veoma brzo evakuisana. U zgradi panika zaposlanih. Ljudi su trčeći silazili prema izlazu, a u prvi mah nije se znalo šta se događa. A on, vojnik Kapetina, uperio topovsku cijev sa njegovog tenka prema Opštini, vičući "Sve vas ću pobiti"! I, zaista je ispalio nekoliko granata. Srećom nije bilo povrijedjenih. Za mene je ovaj dogadjaj bio vrlo neobičan jer nisam mogla ni pomisliti da srpski vojnik puca u opstinu koja se tek počela prilagodjavati ratnim uslovima. Vojniku Kapetini se rodilo dijete, pa pošto mu se nije mogla dati najneophodnija oprema za novorođence, odlučio se na ovaj korak. Nije mogao da oprosti sto je pomoć izostala jer, kako mu kazaše, takva vrsta pomoći nije stizala u Crveni krst?!
Ovaj dogadjaj se brzo zaboravio kad stiže i drugi. Ponovo pred Opštinom. Sada su to krici i rijeka krvi na autobuskoj stanici. Ljudi su stajali u očekivanju autobusa koji ih je trebao prevesti do njihovih odredista poslije radne obaveze. Sa Igmana je stigla muslimanska granata i pokosila mnoge koji su se tu zatekli. Bio je to pravi masakr... Ljudi bez nogu, ruku... Grupa srpskih civila bila je pogodna meta za granate mudzehedina sa Igmana. Gađani su i drugi civilni objekti, kao sto je Kamp na Ilidzi, Dom zdravlja, Bolnica "Žica", i ostali. Život je postajao sve nesigurniji, a iz skrovišta se izlazilo samo radi obavljanja najneophodnijih poslova. Ja sam zbog takvih i sličnih situacija, cijelo vrijeme rata, nosila bol na dusi koji mi je davao snagu da vise saosjećam i da budem humanija u ovoj, srpskoj golgoti. Zbog toga želim da čitaocima prenesem svoja osjećanja jer znam da "rana koja se krije" teško zacijeli. Nikada neću moći oprostiti zlocine koji su se događali u toku prošlog rata. Oprostiti, značilo bi biti saučesnik u istom.

U porodici smo svi bili deprimirani. Svako od nas je omršavio najmanje po 10 kg. Brojala sam dane i Boga molila da se rat završi sto prije. Moj život je bio kao Duga. Bili su joj potrebni i kiša i sunce da bi se pojavile njene boje. Vjtarom, odnosno ratom, nisam mogla dirigovati. Prilagodila sam naše porodično jedro sa jedrom boraca na prvim linijama i čekala...

Stojim pored prozora i očekujem sina sa linije odbrane. Sa druge strane rijeke Željeznice, na položajima prema naselju Otes, ne vidim nikoga. Primijetih jedan vagon iz pravca Sarajeva koji se polako kretao prugom Sarajevo-Ploče. Sa strahom sam očekivala sta će se dogoditi. U tom trenutku hiljadu misli mi je proletjelo kroz glavu. "Mozda je vagon bio napunjen sa eksplozivom, da li će eksplodirati pored srpskih polozaja..."?! Vagon se najedanom zaustavio a sa srpskih položaja začula se zaglušujuća pucnjava. Bio je napunjen starim automobilskim gumama. Kako sam kasnije čula muslimani su imali cilj da se isti zapali te da se stvori dimna zavjesa koja bi im omogućila da se, uz pomoć te zavjese, priblize srpskim položajima. Ta prevara im nije uspjela jer se iz vagona nije razvio dim kakvog su oni očekivali.

Po dolasku sa položaja, vec na vratima, vidim sinovljev ljutit pogled. Ćuteći opra ruke i sjede za stol gdje ga je očekivala večera. Naglo tresnu rukom po stolu, ručak se prosu od silnog udara a on zagrmi: "Sve vas muslimane treba pobiti, da li ti je jasno"?! Tresla sam se od straha i ostala bez odgovora. Bilo je dobro sto nisam reagovala na isti način. Sjetih se kako je njegov otac, ne tako davno, učio nase maloljetnike da svaki dan nekome treba pružiti ruku pomirenja, nježnosti, pomoći...Njegov postupak me duboko uvrijedio. Pridjoh stolu, stavih ruku na njegovo rame i rekoh :"Zar i ti, sine...?! Suze prekriše moje blijedo lice. Zagrlismo se i zaplakasmo zajedno.... moj sin Srbin i ja, "muslimanka" Sve sto su bili češći i žesći napadi muslimana na položaje Ilidže, srpska vojska se sve brže i bolje organizovala. Trebalo je zaštititi ne samo teritoriju Ilidže nego i civilno stanovništvo koje je bilo pogodna meta muslimanskim snajperistima jer su njihovi položaji bili neposredno uz gusto naseljeni dio Ilidže.

Tako je,već krajem avgusta 1992.godine, formirana Srpska Garda Ilidže koja je učestvovala u probijanju muslimanskih polozaja. Ovakve srpske sinove i patriote majke ne rađaju cesto. Poznavala sam skoro svakog borca, ali i sve srpske vitezove ove Garde. Ponosno sam ih gledala. Visoki, lijepi, kratko podšišani,uredni... Bas onakvi kakve nas, ovdje u tuđni, opisuju i prepoznaju na ulici. Pored naših gardista i ostalih rodoljuba osjećala sam se veoma sigurno. Nisam mogla zamisliti da bi Ilidža mogla pasti u ruke Alijih mudžehedina. Često sam ih susretala, srdačno smo se pozdravljali, rukovali. Bez obzira što su znali da sam muslimanka oni su osjecali moju privrženost srpskoj borbi za opstanak. Bila je to neka nevidljiva nit koja nas je spajala i ulijevala međusobno povjerenje. U kontaktu sa našim borcima, pa i sa gardistima, uvijek sam bila dobrog raspoloženja. Znali su me nasmijati kada sam za to imala najveću potrebu. A ko se ne bi nasmijao ratnoj anegdoti, koju mi ispričaše jednog dana. "Vraća se borac iz rova sa noćne dežure, susretne ga drugi i upita kakvo je stanje na frontu od prošle noći? Njegov saborac samo odmahnu rukom i odgovori : "Čekaj dok dođem kući, da pitam ženu"! Bila je to istinita, ratna, angdota koju su ilidžanci često ponavljali. Nije se čuditi ovoj ratnoj anegdoti, jer supruge, majke, kćeri... bile su ponosne i gorde na svoje muževe, sinove, braću.... Stajale su iza linija frontova srpskih rodoljuba i bile su odlična logistička i pozadinska podrška. Pored ostalog, plele su tople čarape i specijalne rukavice sa odvojenim kaziprstom, koji je morao biti odvojen radi povlačenja obarača na puški. U toj akciji i sama sam učestvovala.

Najveći uspjeh Srpske Garde bilo je probijane najutvrđenijih muslimanski uporišta. Nizala su se bojišta : Dogloda, Azića, Dobrinjska ulica, Otes... Često su bili ljuti na vojni vrh koji je u sudbonosnim trenucima naređvao povlačenje. Zašto se naša vojska u ratu često morala povlačiti sa osvojenih polozaja, nikada mi nije bilo jasno. Sa položaja gardisti su se vraćali suznih očiju. Slušala sam ih kako kažu : "E, samo da nas nisu zaustavili... "! Bez obzira sto je u takvim okršajima bilo dosta zrtava, srpski borci su morali prepustiti već osvojene položaje muslimanima zbog naređenja Vojne komande Ilidza. Napadi muslimana su bili dobro planirani U njihovim redovima je bilo mnogo mudžehedina koji su dosli iz arapskih zemalja. Zadojeni muslimanskim radikalizmom, sa uzvikom "Alahu egber" jurišali su na srpske položaje, padali kao snoplje, a od namjera osvajanja odustajali su samo kada su imali velike gubitke. Imali su savremeno oružje. Nisu se borili sa "drvenim puškama" kako je to često isticano na TV bivše Bosne i Hercegovine.

Interesantno je napomenuti da ja nikada nisam vjerovala muslimanskim medijima. Zamjerila sam Radiju i TV "SRNE" sto nisu jače isticali prave motive ratovanja i Alijine ideje da stvori unutarnu BiH. U njegovoj famoznoj Islamskoj Deklaraciji, na jednom mjestu je rekao da muslimani trebaju biti strpljivi dok se ne namnože, a onda će lako dominirati nad ostala dva naroda, Srbima i Hrvatima. Sva sredstva informisanja bila su u službi Alijine crne propagande. U muslimanskoj “kuhinji” su fabrikovane mnoge laži o Srbima. Nije prosla ni jedna emisija na TV BIH a da nije rečeno kako je na Bosnu “izvrsena agresija”. Međutim, iz istorije mi je poznato da srpski narod nikada nije bio osvajački raspolozen. Uvijek su branili svoju teritoriju od stranih osvajača.. Bezbroj laži o "zatvorenosti" Sarajeva od strane "četnika" slušala sam svakodnevno. Alija je bio veliki lazov, ubijao je sopstveni narod i svaki put uspijevao da ga u svojim prljavim rabotama dezinformiše. Naravno, nije smio reći da je Sarajevo zatvorio upravo on. Htio je da što više pridobije Svijet za njegovu politiku. Sva tri naroda u ovom ratu imali su po dva neprijatelja: Srbi – Hrvate i muslimane, muslimani – Hrvate i Srbe, Hrvati – muslimane i Srbe. Muslimani su falsifikovali cinjenice i jednom narodu, Srbima, pripisivani su svi zločini. Medjutim, nije zločin ubiti neprijatelja u samoodbrani. Tim prije sto sam svakodnevno gledala Ilidžu, koja to vise nije bila. Sablasno su izgledali polupani prozori, kuće bez krovova i njihovih vlasnika, bezbroj ranjenih među kojima je bilo dosta nevine djece...! Zbog teških uslova ratovanja strahovala sam da srpska vojska ne popusti, da im Srpstvo ne iscuri, negdje usput, do rovova. Ali, želja za odbranu svega sto je srpsko bila je očita. Sve više se ostajalo u uvjerenju da srpska prošlost, na ovoj teritoriji, ne može i ne smije biti naša budućnost.
Na sahrane boraca išla sam redovno, gledala i slušala jecaj njihovih najmilijih i svih prisutnih na Groblju u Blazuju. Nažalost, naš pop, gospodin Momo, nije htio da očita opijelo poginulom borcu ako nije bio kršten. Inače, Momo je, u ratnim uslovima, bio dobro nagrađen za svoje usluge. On, "otac Momo" kao da nije htio da zna da su na braniku Ilidze stajali svi Srbi. Nisu se dijelili na krštene i nekrštene. Jos veća sramota našeg popa Mome bila je u tome sto je odmah, nakon posljednjih ispraćaja poginulih boraca iz Crkve u Blazuju, gasio svijeće od kojih je pravio nove, radi ponovne prodaje. Na vječnom ispraćaju sina jedinca čujem majku Koviljku kako jeca “moj jedini sineee, čekala sam te dugo, rodih te u 40-tojjj, srce ovo izdrzati nećeee, ooj, sine moj!" Ovakvih i sličnih sahrana je bivalo sve više. Dok su srpski borci sahranjivani uz najveće vojne počasti, a često i uz religiozne obrede, dotle je Alija svoje šehide ostavljao na ratnim poprištima. I pored toga što je sa srpske strane bio pozivan da dodje i pokupi svoje poginule, on to nije činio. Vidjela sam jedan takav poziv predsjednika Radovana Karadžica na TV SRNI. “Dođi Alija! Preuzmi svoje šehide, a za ovog ovdje (snimak jedne osobe sa bradom i bijelim fesićem) reci nam ko je i odakle je”?!

“Zahvaljujući” muslimanima sa položaja u Otesu, Ilidža je svakodnevno sahranjivala civilne žrtve. A da bi zaštitili naše vojnike i civilno stanovništvo, Vojna komanda je donijela odluku da Otes mora pasti. Borba je počela 1.decembra 1992.godine. Bilo je više nego strašno. To je bio pravi rat od kojeg vam se začepe uši, srce uzdrhti, a od svake topovske granate dobijete pražnjenje u stomaku...Tlo pod mojim nogama je podrhtavalo. S vremena na vrijeme, gubila sam se u zatvorenom prostoru. Srećom, nisam bila sama. Ljudi oko mene su pomagali svakom u nevolji, pa i meni. Rat nas je zblizio više. Moja hrabrost da izdržim bila je cijena mira koji je trebao ubrzo da stigne?! Dani Otesa za mene su bili čitava vječnost. Pucalo se iz svih mogućih vrsta oružja i sa svih strana. Granatiranje je trajalo četiri dana i četiri noći. Otes je pao – borba utihnula. A onda... jedna tužna vijest. Cetvrtog dana borbe za Otes, polozio je svoj zivot pukovnik Zoran Borovina, komadant i glavni strateg za oslobođenje Otesa. Bio je to hrabar vojnik i primjer svojim saborcima kako se brani srpska zemlja. Sa njegovom pogibijom završeno je dalje napredovanje u dubinu muslimanskih položaja. Odmah po oslobođenju Otesa pocela je pljacka svega i svačega. Krišom sam posmatrala citavu kolonu ilidžanaca kako pronose natrpane kese, natovarene automobile, bicikle, prikolice... U pljačku su išli i mladi i stari, naoružani i nenaoružani. Bože, kako me je bilo stid sto sam ljudski rod. Međutim, u toj pljački nesvjesno sam "učestvovala" i ja, prvog dana po oslobođenju. Pomogla sam svojoj komšinici u nosenju tereta, ne znajući da je i ona jedna od ptica grabljivica. Razmišljala sam šta bi rekao askurđel naše djece da je vidio ovu sveopstu sramotu. Povod za ovu pljačku vjerovatno je bio ugled na isti postupak u Sarajevu već u mjesecu maju iste godine. Preko TV bivše BiH smo gledali kako se iz prodavnica i iz skladišta odnosi sve sto se zateklo u njima. O pljački srpskih stanova i kuća da i ne govorim. Vrijedno je napomenuti da su prodavnice i skladišta na Ilidži bili netaknuti sve do oslobođenja Otesa. U Otesu se desilo to sto se desilo. Pljačkanje nisam odobravala, (AUDI, VIDE, TACE, SI VIS VIVERE IN PACE!) niti sam u njemu učestvovala. Da nisam bila očevidac ratnih zbivanja ne bih znala da je svaki rat, pa i ovaj, profit kriminalaca. Ruku na srce, u ovoj pljački nisu učestvovali ni svi pošteni borci ni mnoge porodice. "Dodju tako neka čudna vremena kada pametni zaćute, budale progovore, a fukare se obogate"! Riječi naseg slavnog Ive Andrića, iako davno izrečene, bile su aktuelne i u ovom ratu. I pored negativnosti koje su bile pratilac svih ratnih zbivanja, pa i ovog posljednjeg, ipak se, nazalost, polako ali sigurno, u krvi i pepelu ilidžanskih Srba, kao i na drugim srpskim područjima, stvarala nova Domovina. Ponosni smo što je danas zovemo Republika Srpska. Kako to samo gordo zvuci. U njenom stvaranju učestvovali smo svi i bili sigurni da nikada više Srbi neče biti turski robovi ili janičari. Dileme nije bilo. Srbi nikada više neće živjeti zajedno sa muslimanima. Ne smijemo dozvoliti da ovaj prosli rat u Bosni bude početak kraja Srba. A da je Alija bas to htio moglo se vidjeti i u Bolnici Blazuj. Krv srpskih rodoljuba curila je niz nogavice našeg slavnog hirurga, doktora Miodraga Lazića. Došao je iz Knina na ilidžansko ratno poprište. Bio je to ratni hirurg zadivljujuće i beskrajne ljubavi za srpski narod koji je u onom vremenu svekolikog beščašća Talasokratije doveden na rub propasti. Rijetki su bili trenuci predaha izmedju operacija. Na njegovim rukama često su umirali borci, žene, djeca...Svu golgotu ovog napaćenog naroda podnosio je stojički... Doktor Lazić nije bio samo srpski rodoljub i hirurg. Humanost je bila njegova odlika.

Učesnici u II Svjetskom ratu su nam pričali kako se pjevalo: "Hajd’ u borbu i vi stari, gdje su vaši sinovi... ", a nakon oslobođenja Otesa i njegovog oslobađanja od svega i svačega što je ostalo, čula sam parodiju na ovu pjesmu: "Hajd’ u borbu i vi mladi, gdje su vaši očevi ?". Razlog za ovu parodiju bio je taj što je mnogo boraca, mahom mlađe generacije, odlazilo preko Drine u Srbiju. A, tamo u Beogradu, u potrazi za boljim životom, stajali su u redovima pred Zapadnim ambasadama kako bi se domogli života iz filmova i dolara koji "rastu na grani". Otišla su i naša djeca, samo mnogo ranije od pada Otesa.

U svoj mojoj neizvijesnosti šta će nam donijeti novi dan,živjela sam najviše sa jednim dnevnim obrokom, bez grijanja, a bez djece je bilo hladno i u srcu. Zbog čestih prekida električne energije, zaleđnih i popucalih cijevi centralnog grijanja, Ilidžanci su se snalazili kako znaju. Trebalo se priviknuti, pokušati, pasti, dići se, ne uspjeti i dobiti.

A da su Srbi satanizovani i da su sve više gubili medijski rat, TV bivše BiH se svesrdno brinula, isto kao i o onom " ispaljenom minobacačkom projektilu sa Pala ili Trebevića ". Oni, "šumnjaci, četnici sa mišjom groznicom, bombardovali su Pijacu na Markalama u Sarajevu ". Slika užasa obisla je Svijet. I tada, kao uvijek, Srbi su bili krivi što su živi. Klevete su stizale sa svih strana, od predstavnika Međunarodne zajednice u Sarajevu najviše. Međutim, izgledalo mi je da snimci nisu vjerodostojni. Nešto je mnogo smrdilo. Ni jednog trenutka nisam vjerovala Alijinoj TV. Pitala sam se dokle će trajati sve ovo? Očekivala sam jedino pomoć Gospoda Boga kroz riječi upućene pravoslavnom čovjeku : "Ja hoću da mi Ti sve prinosiš i da mi se povjeravaš. Neko te je oklevetao. Prepusti tu stvar Meni i pokloni se Meni, pribježistvu svome, da bi se izbavio od zlih jezika. Ja ću iznijeti istinu na svjetlost dana i dokazati tvoju nevinost ". I zaista, prava istina o stradanju muslimana na Markalama, dosla je mnogo kasnije. Bolje i tada, nego nikada, mada muslimani to ni danas neće da priznaju. "I kad je ružna i kad je neprijatna, istina je ljekovita", kaže nas Dragan Lakičević.

Međutim, zahvalna sam našim prijateljima muslimanima iz Sarajeva, koji su nam tog dana, i pored poteškoća u telefoniranju, javili da ne vjerujemo Alijinoj TV, da su njih trojica samo pola sata prije događaja na Markalama trebala proći automobilom u tom pravcu... a da su ih policajci spriječili, govoreći: "Ne možete tamo, tu će se nesto ubrzo dogoditi "?! To nam je javio naš prijatelj I.G, musliman, (zbog njegove sigurnosti navodim samo inicijale) čovjek velikog srca, a kada je srce veliko i Svijet je veliki. Tako sam se, ko zna po koji put, uvjerila da ne može biti dobar Srbin, musliman ili Hrvat, a da prije toga nije bio dobar čovjek. Ipak, nema sile koja čovjeka može učiniti savršeno dobrim, osim sile vjere Hristove. U nastojanju da pomognem u razotkrivanju istine u ovom prljavom ratu na sve tri strane, pa i u ovoj propagandi oko Markala, JA MUSLIMANKA grdno sam pogriješila...?! Neću to sebi nikada oprostiti... Međutim, " ... postoje ljudi koji podsjećaju na muvu. Ljudi koji pripadaju ovoj kategoriji navikli su da misle negativno i u životu traže uvijek loše stvari, nipodništavajući i odbijajućl prisustvo dobra... " riječi su Patrijarha Pajsija. Mislim da je ovdje sve jasno.Da u ratu niko nikom ne vjeruje, sigurno je. Ali ovo sa muvama..., ja nisam mogla uticati na to kako će se ljudi opredijeliti. Biti muva ili pčela umnogome zavisi i od našeg vaspitanja u porodici. Ratna situacija u bivšoj BiH bila je veoma složena. Već od prvog dana ratovanja znala sam da više neće biti zajedničkog života sa muslimanima. Trule su bile priče o mogućem zajedničkom življenju, o jedinstvenoj Bosni kao državi sa tri " konstitutivna " naroda... A po prirodnim procesima,sve što trune ima neprijatan miris. S tim je, priznaćete, teško živjeti, čak nemoguće. U ovom ratnom metezu jedina iskra i životna nada svih Srba bio je nikada ne zaboravljeni General Ratko Mladić. O njemu su napisane stranice i stranice. Voljen od svog naroda i omražen od ostalih “prijatelja” Svijeta, General Mladić nije bio samo drug i otac svakom nasem borcu, nego i vise od toga. Svi mi na Ilidži bili smo vojska Ratka Mladica.Na ovom području se, tokom ratovanja, za našeg Generala,niti a Predsjednika Opštine Ilidža gospodina Neđeljka Prstojevica, nikada nije mogla čuti ni jedna ruzna riječ. Bilo nam je jasno da rat nisu smatrali profiterstvom.. Srpska vojska na celu sa slavnim Generalom vodili su svoj narod u borbu za odbranu Srbstva. Svojom hrabrošću i neustrašivosti General Ratko Mladić je čelicio sve nas.Borili smo se zajedno kako niko i nikada vise ne bi tukao nasu djecu kamenjem samo zato sto su Srbi, kao sto je to bio slucaj u II Svjetskom ratu. Brisali smo zajedno istoriju kada su Srbi bili gradjani drugog reda, od Tita pa nadalje...

Moju,ratnu istinu iz srpskog dijela Sarajeva, privela sam kraju. Bila sam i ostala ponosna sto sam zivjela medju Srbimana i saznala jos jednu srpsku “tvrdoglavost” u odbrani svega sto je srpsko. Sa sobom, u Kanadu ponijela sam mnoge lijepe i ružne uspomene sa Ilidže. U srcu nosim svaku majku koju je rat zavio u crno, preživjele borce na Ilidži : Gorana, Sinisu, Rodoljuba, Nikolu, Centu, Dragana, Igora, Milana, ...našeg slavnog Generala Ratka Mladica, Predsjednika Radovana Karadzica... Kivna sam na Zapad sto su Srbe satanizovani. A uz to, kazase nam da smo izgubili rat. Ja imam pravo na svoje misljenje, ako je ono uopste vazno. Rat nije izgubljen, a ako je zaista izgubljen to je zbog toga sto su predstavnici Međunarodne zajednice u BiH, cijelo vrijeme rata " išli na ruku " muslimana pa im kasnije okrenuli leđa. Hvala Bogu,pravda je ponekad spora ali nikada ne umire.Borci za " MIR " dođose u Bosnu radi svojih interesa, te da naškode Srbima. Onaj ko dolazi da škodi, uvijek dolazi sa predumišljanjem. Međutim, jedan narod je izvojevao drugačiju pobjedu, mnogo ljepšu – pobjedu duše, pobjedu srca i poštovanja, pobjedu mira i i hrišćanske ljubavi. To su Srbi.

Po dolasku u Kanadu odmorili smo se od ratnih stradanja ali se nismo i nećemo zamoriti u pomaganju naše Domovine.Dokumente o prikupljanju sredstava za izgradnju Crkve u Vojkovićima jos prije rata, pomoć bolesnim u liječenju leukemije,raka,pomoći za porodice na Kosovu, djeci Kosova,pomoć familiji..., cuvam s velikom ljubavlju. To je bogato " nasljeđe " za našu djecu i buduće unuke. Na to smo vrlo ponosni. Iskreno žalim sto,ovdje u Kanadi, nema organizovanog prikupljanja pomoći. Nema ga barem ovdje gdje živim. Pomoć se organizuje stihijski,od slučaja do slučaja, a prikupljanje se vrši onako kako ne treba...! Žalosno, ali Srbi ne vjeruju jedni drugima.Preduslov našeg, srpskog opstanka ovdje u tuđini je da smo složni jer se samo tako može napraviti dobar posao. A u svakom dobro organizovanom poslu učestvovaću i JA MUSLIMANKA.

Sta reći za kraj? Zašto sam ostala toliko privržena mojim KORENI-ma,Hrišćanstvu, Srbima? Ima jedan bitan razlog kojeg mi otac nikada nije do kraja objasnio,a koji je na mene uticao da ostanem dosljedna svemu ovome sto sam napisala. Naime, kao djevojčica primjećivala sam da su naši roditelji česšće pričali o Đurđevdanu, nego o Bajramu. Povodom tog dana vodili su nas djecu na slavlje pred jednu džamiju daleko od mjesta stanovanja da bi se pridružili ostalima. Slučaj je htio da smo isti dan i u isto vrijeme prolazili pored Srpske crkve. I tu je bilo slavlje..., a na moje pitanje da li je to mjesto gdje ćemo se veseliti, otac je drsko odgovorio: “Nase je sa druge strane, “četnike” ne volim! Vec od tada i ja sam počela mrziti sve radikalne muslimane, pa i mog oca porijeklom iz " Pakistana "?!. On nije htio da zna svoje korijene,nije htio da njeguje ono sto mu je dato,i zato je cijelog života bio nesrećan i uskracen za mnoge lijepe stvari. Ali da je moj otac kojim slučajem i čuo nesto o srbima muslimanske vjeroispovijesti – srpskim rodoljubima, a kamoli pročitao pjesnička djela nekih od njih, kao npr. Aliverić Tuzlaka, Avdu Karabegovića, Omera Skopljaka..., vjerujem da bi mu i ova pjesma kazala mnogo šta, što on nije znao ,odnosno nije htio da zna.

ALIVERIĆ :
(...) Evo pjesme,nije vješta,
Al’ za svojim leti jatom,
Nemojte me više vrijeđati,
Zovite me Srbin bratom!

Ili OMER SKOPLJAK :
(...) Dušmane mrzi, a
Srpstvo ljubi,
Tako mi sine bio živ,
Pane li babo u borbi ljutoj,
Osvet’ ga sine,
Sokole siv!

Napisala iskreno i od srca, napisala JA MUSLIMANKA,

U Kanadi,prva polovina 2007.godine